Poslednja među plemenitim istinama — plemeniti osmostruki put — sadrži preporuke za oslobađanje od naše nesreće i za izbavljenje, jednom zauvek, iz bolnog i zamornog kruga rađanja i umiranja (samsara) u kojem se — zahvaljujući sopstvenom neznanju (aviđđa) četiri plemenite istine — vrtimo tokom nebrojenih eona. Plemeniti osmostruki set jeste sveobuhvatan praktičan vodič za razvijanje onih korisnih kvaliteta i veština u ljudskom srcu koje treba negovati kako bi sledbenik stigao do krajnjeg cilja, konačne slobode i sreće nibbane. U praksi, Buda je svoje sledbenika podučavao plemenitom osmostrukom putu u skladu sa “postupnim” sistemom treninga, započinjući sa razvijanjem sile, ili vrline (ispravan govor, ispravno delovanje i ispravan život, što je sažeto u praktičnu formu kroz pet pravila morala).
keisaku) ili sasvim irelevantan odgovor. Smatra se da je svrha ovoga staviti učeniku do znanja da se na neka pitanja jednostavno ne može odgovoriti.[5]
Četiri plemenite istine predstavljaju fundamentalni koncept budizma. Upravo njihovim uviđanjem Šakjamuni Buda (kako se često naziva istorijski buda, Sidarta Gautama) je doživeo probuđenje i nirvanu. U tom smislu težnja i napor da se četiri plemenite istine shvate, ne samo na intelektualnom nivou već, pre svega, na intuitivnom nivou, tzv.
U budističkim žitijima, Buda postaje mitski prototip "božanskog čoveka" u skladu sa induskom tradicijom, koji ima brojne zajedničke osobine sa savršenim ljudima u drugim religijama.[13]
Pojedine budističke skupine slijede samo prve dvije ili čak samo prvu "košaru" s ciljem što boljeg približavanja izvornom budizmu.
Kotač života/cikličkog postojanja čest je motiv u hramovima tibetanskom budizmu Ovu se tradiciju može svrstati i unutar mahajane na čijim je temeljnim učenjima izgrađena. Nastaje nakon VII. soljeća, u vrijeme snažnog utjecaja tantre koja je obilježila kako budizam tako i hinduizam srednjega vijeka, osobito u sjeverozapadnim dijelovima Indije. Kao takva bogata je ezoteričnim elementima, kompleksnim obredima, magijskim praksama i tome slično. Danas je predstavljaju Tibetanski budizam i pojedine japanske tradicije, prvenstveno šingon.
Zen disciplina i praksa čine srž kaluđerskog života. U predgrađima mnogih japanskih gradova mogu se naći zen manastiri, koji predstavljaju jednostavnu sredinu gde se obučava dvadeset, trideset pa i više monaha.
Cjelokupna zen website literatura sastoji se od anegdota iz života zen učitelja i njihovih učenika. Te anegdote, iako često šaljive i pune duha, mogu izgledati nerazumljivo, čak i besmisleno, no to naravno nije točno. Zen budizam zapravo u potpunosti slijedi filozofsku koncepciju
Zen budizam je filozofska religija čiji je osnovni cilj prosvjetljenje, odnosno razbijanje papirnatih vrata iluzije. Drugim riječima, cilj je spoznati sebe i svijet koji nas okružuje kako bismo mogli živjeti u skladu s vlastitom prirodom. Potrebno je uočiti koji je dio nas načinjen od papira te smoći snage odbaciti ga kako bismo ostavili samo ono što je dio našeg istinskog bića. Da bi se u tome uspjelo, potrebno je unijeti svjetlo u vlastito biće, usavršiti se u vladanju sobom, što se prvenstveno postiže ostvarivanjem vrlina.
Budizam pod komunističkim režimima u Kini, Severnoj Koreji i Vijetnamu karakteriše gušenje monaškog života i brzo posvetovljenje sveštenstva.[15]
Mnogi proučavaoci theravāde dolaze do zaključka da i učenje pāli jezika – makar samo osnova – u velikoj meri produbljuje njihovo razumevanje prakse.
Po budističkom shvatanju, meditacija predstavlja delatnost u kojoj čovek nastoji da prevaziđe diskurzivno razmišljanje, da uništi ili spreči nepovoljna duševna stanja, te začne ili utvrdi povoljna duševna stanja.
Zen budizam ostavlja utisak lakoće, dobrote i tolerancije, i to je sasvim točno s aspekta djelovanja učitelja i učenika prema drugim bićima.
Upravo zbog toga što se priroda izravne spoznaje ne može objasniti na logičan način, u zen literaturi pronalazimo nelogična “objašnjenja” prajna intuicije, kao npr. u